Svetsko prvenstvo u Kolumbiji 1982. godine

Bronza iz Kolumbije, kontinuitet medalja posle zlatne decenije

Između Manile 1978. i Bogote 1982. na kormilu naše reprezentacije bilo je nekoliko promena. Profesoru Aci Nikoliću u Manili je asistent bio Petar Skansi, trener Jugoplastike, i kada je Nikolić, neočekivano, posle Mundijala preuzeo Borac Čačak po ustaljenoj praksi reprezentacija je poverena pomoćniku.

Skansi nije dugo ostao jer je treće mesto na EP u Italiji 1979, uz poraz od Izraela, ocenjen kao neuspeh. Za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine KSJ je reprezentaciju poverio starom tandemu Žeravica-Novosel, rezultat nije mogao biti bolji - Jugoslavija je postala olimpijski šampion, zlatna decenija dopunjena je jedinom zlatnom medaljom koja je nedostajala.

Naredni selektor bio je Bogdan Tanjević, trener Bosne iz Sarajeva sa kojom je za sedam godina prešao put od Druge lige do titule prvaka Evrope. Tanjević je vodio državni tim na EP u Nemačkoj 1981. ali je za sezonu 1982/83. potpisao za italijanski Indesit iz Kazerte. U to vreme KSJ nije dozvoljavao selektorima rad u klubu pa je Tanjević po kratkom postupku smenjen, a vruć kesten ponovo je dat Ranku Žeravici.

Iskusni stručnjak odveo je u Kolumbiju kombinovanu ekipu. Nije bilo Kreše Čosića, iz tima iz Moskve igrali su Kićanović, Žižić, Jerkov, Radovanović, Knego, Vilfan, Dalipagić i Delibašić, a nove snage bili su Aleksandar i Boban Petrović, Zoran Radović i Zufer Avdija (čiji je sin Deni velika nada Makabija i izraelske košarke, nedavni MVP juniorskog prvenstva Evrope).

Naša grupa bila je u Bukaramangi. Start je, 15. avgusta 1982. bio protiv Čehoslovačke koja je savladana 101-80. Kićanović i Dalipagić su bili najbolji strelci sa po 24 poena, pratio ih je Raša Radovanović sa 17. Drugi rival bio je Urugvaj kome je takođe ubačen 101 poen (101-77). Ulogu najboljeg strelca preuzeo je Zufer Avdija, igrač Crvene zvezde. Dao je 24 poena, pratili su ga Kićanović sa 16 i Boban Petrović sa 15.

Treći rival bila je Kanada, pružila je jači otpor nego dva prethodna rivala ali pobeda (88-78) nije dolazila u pitanje, Ovog puta najefikasniji je bio Delibašić sa 21 poenom, sledili su ga Radovanović sa 19 i Kićanović sa 18.

Naš tim je u Bogotu, u finalnu grupu, stigao sa tri pobede a ostali učesnici finalnog dela bili su Kanada, SAD, SSSR, Španija, Australija i domaćin Kolumbija. Na startu je pobeđena Španija 108-91 (Kićanović i Radovanović po 26), onda je usledio poraz od SSSR 94-99 (Kićanović 28). Kolumbija nije bila ozbiljan rival (97-88), a realtivno lako bilo je i protiv Australije 105-91 (Kićanović i Dalipagić po 27).

U borbi za treće mesto ponovo je savladana Španija, bilo je 119-117. Dalipagić je dao 25 poena, Kićanović 14, Radovanović i Vilfan po 13. Najefikasniji Španac bio je Fernandno Martin sa 21 poenom.

Zlato je pripalo Sovjetima koji su u finalu bili bolji od SAD. Anatolij Miškin je sa 27 poena bio junak finala, Valters je dao 13, Lopatov 11. Najbolji Amerikanac bio je Dok Rivers (24 poena), Mičel Vigins i Jon Sundvold dali su po 16.

MVP je bio Dok Rivers, uz njega u najboljoj petorci su se našli Dragan Kićanović, Huan Antonio San Epifanio (Španija), Anatolij Miškin i Vladimir Tkačenko (obojica SSSR).

Prvi strelac bio je Rolando Frejzer iz Paname sa prosekom 24,4, pratili su ga Antonio Dejvis (SAD) i Vilfredo Ruiz (Urugvaj) sa po 23,4. Naš Dragan Kićanović bio je peti sa 21,1.

broj komentara 2 pošalji komentar
(nedelja, 18. avg 2019, 12:27) - Srđan [neregistrovani]

Da, 1970-e su bile po mnogo čemu „zlatne godine” u najvećem delu sveta

Slažem se, 1970-e su bile najbolje godine, ali ne samo YU košarke, nego uopšte, i ne samo kod nas, nego i u najvećem delu sveta. Bile su to „zlatne 1970-e” i u Evropi i u SAD, itd. Ali, već tada se osećalo da je nešto trulo, nekakav bes, bahatost i obest u vazduhu, zbog kojih to blagostanje neće moći predugo da traje...

(subota, 17. avg 2019, 22:41) - anonymous [neregistrovani]

Najbolje godine.

Te 70te i 80te bile su ipak najbolje godine,pored svih problema i pozadinskih igara,tj.radova na demontiranju SFRJ.