100 senki nad Beogradom: Priča o Ivi Andriću

Danas, kada s' pravom žalimo za lepim pismom i govorom, sa posebnim duhovnim zadovoljstvom čitamo dela, nastala iz pera književnika, kadrih da nam otvore vrata literarnog sveta i novih vidika.

Tamo, na horizontu srpske književnosti, sjaji besmrtni lik Ive Andrića, čije se pisanje, smatra delom svetske kulturne baštine. Zaista, često se pitamo, otkud tolika moć darovana piscu, koji nizanjem svakodnevnih i nama poznatih reči, postigne da osetimo, snažnu imagiranu sliku i ideju, osmišljenu u duši i misli samog autora.

U pogledu veštine pisanja, dela Ive Andrića deluju moćno i lekovito, a čitanje njegovih knjiga, pretvara se u putovanje, besprekoran ansambl naših ličnih umnih doživljaja i slika. Niko u povesti srpske književnosti nije umeo, da sa tako malo biranih reči, kaže toliko mnogo kao Andrić.

Ali, ko je bio ovaj čovek?

Bila je 1892. godina, svet je ugledao Aleksandar Aljehin, potonji svetski vladar šaha, osnovan je fudbalski klub Liverpul, rođen je i Manfred fon Rihthofen, avijatičar, legendarni "Crveni baron"!

Iste je godine, verovatno rođen i Josip Broz, grad Beograd je uveo tramvaj na konjsku vuču, a u Travniku se, prilikom posete rodbini, iznenada porodila Katarina Andrić, donoseći na svet sinčića Ivana.

Roditelji Ive Andrića behu Sarajlije, tako da je igrom slučaja, umesto u Sarajevu, velikan rođen u živopisnom bosanskom gradiću. Ivo je imao dve godine, kad je preminuo njegov tuberkulozni tata, a majka Katarina, jedinca odvodi u Višegrad i predaje na odgajanje muževljevoj sestri Ani i teči Ivanu Matkovšiku...

broj komentara 0 pošalji komentar