TV Teatar: Lazar veliki knez

U subotu, 29. juna u okviru TV Teatra podsetićemo se predstave Lazar, veliki knez (tekst Zvonimira Kostića, režija Nebojša Bradić) koja je na današnji dan, pre tačno 30 godina, premijerno izvedena.

Predstava Kruševačkog pozorišta pripremana je i odigrana na Slobodištu povodom obeležavanja 600-godišnjice Kosovskog boja.

U Kostićevom pristupu večnoj srpskoj temi prevagu nema ni Miloš Obilić, neprikosnoveni lik u srpskoj tradiciji, ni Kneževa večera, čak ni motiv izdaje, već susret kneza Lazara sa pustinjakom Romilom, koji je svoje poslednje godine proveo u moravskim krajevima.

Uloge: Branislav Jerinić, Maja Dimitrijević, Mihajlo Viktorović, Milija Vuković, Zoran Karajić

broj komentara 1 pošalji komentar
(nedelja, 30. jun 2019, 15:37) - Marina Šinko [neregistrovani]

I posle 3 decenije...


Današnje generacije bi kazale:
„Brutalno!!!“

Izraz savremen, ali i potpuno adekvatan.
Jer u toj jednoj reči, upotrebljenoj da bi se iskazala fascinacija nečim, a da se ne „razblaži“ suvišnim – iščitava se mnogo toga.
Brutalno dobro, brutalno potresno, brutalno izmeštajuće, brutalno „kontrolisano derealizujuće“.
Vrhunski pozorišni režiser je onaj režiser koji nam, i bez namere, „izvede dokaz“ – da se suštastvena grandioznost realnosti ne mora, uvek i jedino, dočarati manifestnom grandioznošću u njenom prikazivanju.

Vrhunski pozorišni režiser je onaj režiser koji nas kroz krvavi boj provede, a da ni jednog trenutka u boju nismo bili; zahvaljujući kome vidimo svu žestinu borbe, doživimo svu strahotu raskomadanih tela, mozak nam rasparaju jauci i krikovi ranjenih - a da na sceni ni borbe, ni raskomadanih tela, ni krvi, ni ustiju koja ispuštaju krikove – ne bejaše.

Sa onoliko ljudi u postavci koliko je neophodno i upravo potrebno; sa scenografijom svedenom i, istovremeno, raskošnom u meri koja je jedina pristala onome što se htelo dočarati – uvučeni smo u sam vrtlog, sa jedne strane, rasapa ljudskosti, morala, čojstva i hrabrosti, a, sa druge, trijumfa istih tih moralnih univerzalija.

Bitka, u mnogo čemu i u dugom vremenskom periodu, jedna od odrednica buduće sudbine čitavog jednog naciona; koja je kroz vekove buduće od njenog događanja protekla mnogim krvotocima, i uvek pomalo promenila genetski zapis – magijom „režiserskog postupka“ – i bez svoje eksplicitne prisutnosti je, tada, posle ravno šest vekova, uletela, ponovo, pravo u srca, umove i krv gledalaca.
A zahvaljujući tehnici, desilo se to i danas, posle ravno šest vekova i tri decenije.

Ako ti – kad izađeš iz pozorišta, ali i iz same magije pozorišta, bila ona ostvarena i snimkom nekadašnje predstave – ne treba vremena da se vratiš u svakodnevlje – kao da u pozorištu nisi ni bio, kao da tom magijom nisi ni dotaknut...

A posle izlaska iz ove predstave, iz njene elektronske prezentacije, čak – potrebno je dobrano vremena za vraćenje svakodnevlju.

To, upravo to – publici podari vrhunski režiser.
I to, upravo to, ta sposobnost ili nesposobnost, da u tom segmentu vremena gledaoca prenese u druge prostore, druga vremena i druge živote – čini nepremostivu razliku između maestralnosti i osrednjosti pozorišnog režisera.

A ovom predstavom, pozorišni režiser Nebojša Bradić je već početkom svoje, kasnije izuzetno bogate i uspešne karijere, nagovestio tu svoju, samo retkima datu sposobnost – da nas odvede, dovede, uvede... u druga vremena, u druge svetove i živote; da nas uvuče u vrtloge van nas i izazove neke druge u nama.

I kad izađemo iz njene magičnosti – moramo da zastanemo, da uzmemo vazduh, da široko otvorimo oči i dobro pogledamo oko sebe... da bismo shvatili gde smo i šta je realnost; i da tek tada, polako, počnemo da se oslobađamo „kontrolisane derealizacije“.

Brutalno izmeštajuće – ali nužno.
I brutalno katarzično – a tim neophodnije.
I baš kao takvo – kvalitet bez kojeg je ne samo pozorišna umetnost nemoguća, već i svakoja duhovnost, a bez nje – i život sam.

Brutalni naklon, Nebojša Bradiću!