Mala moja iz Bosanske Krupe

Dokumentarni film Puriše Ćorđevića

Film je, po rečima samog autora, svojevrsna, do sada malo poznata i skrivena biografija Branka Ćopića, jednog od najznačajnijih pisaca, pesnika i satiričara sprske književnosti.

"Mislim da je ostao dug prema čoveku izuzetne mašte, uzbudljivom piscu koji je u svojim knjigama spajao dečje snove, humor i oštru satiru, i da njegov život konačno treba da dobije onu istinitu, još neispričanu priču. Pregledao sam dvanaest njegovih knjiga, zaprepašćen motivima, tekstom, darom, počev od onih koje je pisao za decu, preko pesama koje je posvetio svojim saborcima i junacima iz partizanskih dana. Na kraju sam stigao do jedne velike i izuzetne književne proizvodnje, koju je započeo 1945. Do početka Drugog svetskog rata, u Politici je objavio sto dvadeset šest priča, a u rat ušao kao pisac, ne samo kao borac. Po njegovim pričama snimio sam tri kratka filma i jedan igrani - Jabuka", ističe Đorđević.

Kao jedinog neposrednog svedoka u dokumentarcu "Mala moja iz Bosanske Krupe" videćemo Momčila Srećkovića, koga su Ćopić i njegova žena Cica kao dečaka izdržavali, školovali i brinuli o njemu. On je i jedini koji danas zna pravu istinu o Ćopiću i on će ispričati u filmu kako su izgledala poslednja dva sata u životu ovog velikog pisca.

Dokumentarac "Mala moja iz Bosanske Krupe", nastao u produkciji DKSG i Akademskog centra (snimatelj: Miodrag Milošević, saradnik: Bojana Andrić, muzika "Ritam slobode" Dragoljuba Đuričića), premijeru je imao na Festivalu autorskog filma 2015. godine.

broj komentara 1 pošalji komentar
(sreda, 26. okt 2016, 06:36) - Анониман [neregistrovani]

Бранкова башта и Пуришин амаркорд

На неки начин, који још увек нисам одгонетнуо, у мојој близини су три књиге, које су скоро четири деценије, везане за неке моје тренутке и путовања у себи. То су: "Сјећања" Меше Селимовића коју читам када ми се учини да прејако осећам тежину живота; "Башта сљезове боје" Бранка Ћопића коју читам када снагу лирских прича свих боја ништа не може да заустави у уклањању осећаја тежине живота и "Писма из мале вароши" Пурише Ђорђевића када хоћу да осетим боје и мирисе мог родног града (мој амарокорд). Два потоња писца су можда и два највећа лиричари српске и југословенске књижевности. Сваки на свој начин. Знао сам да ће да се сретну у тренутку када су се сусрела њихова времена. Није могло да буде другачије а ја осећам топлину простора који су они омеђили за навек.