Čitanje pozorišta: Joakim u Gračanici

Ima li pozorišta u Srbiji izvan takozvanog centra?

Ako tragom dileme ima li života posle smrti hipotetičko pitanje glasi ima li pozorišta u Srbiji izvan takozvanog beogradskog kruga dvojkom, onda je odgovor više nego potvrdan. Naravno, ukoliko sudimo samo na osnovu predstava koje su prikazane u dva festivalska programa. Uprkos finansijskim nedaćama, beketovskom zakonu o javnim nabavkama glumaca i drugih pozorišnih stvaralaca, uprkos ingorantskom odnosu birokratskih apostola budžetskih opiljaka koje pozorištanci i drugi izvodđači kulturnih radova pabirče oko trulog državnog stabla, srbijanska pozorišta pokazuju neverovatan vitalitet. Taj se vitalitet pre svega ogleda u estetici i pozorišnoj poetici i jedino što nam preostaje jeste da verujemo da nije reč o iznenadnom «ozdravljenju» bolesnika pred neumitnu smrt.

Predstave izabrane u ovogodišnju selekciju, gotovo bez izuzetka, pogađale su u srž gorućih društvenih, socijalnih i političkih problema ovog nakaradnog, postcivilizacijskog doba lišenog bilo kakve empatije za pojedinca izgubljenog u sopstvenoj usamljenosti, podjednako kao i u nakaradnom svetu utopljenom u pornografiju smrti i nasilja, rasprodaje privatnosti i banalnosti, pod stalnim terorom uspeha i profita, u kojem su duh i razum atrofirali do neprepoznatljivosti.

Da li je održavanje Festivala profesionalnih pozorišta Srbije u Gračanici pozorišni i kulturni ili društveni i politički čin? Da li je reč o umetničkoj subverziji ili je to u skladu s jezikom i izrazom savremenog, društveno odgovornog pozorišta čija se političnost ogleda u načinu, a ne u sadržaju onoga što se saopštava sa scene.

U emisiji govore: Svetozar Rapajić, Marija Kalabić, Nenad Todorović, Ivana Nedeljković, Milena Bogavac, Živojin Rakočević i Aleksandra Glovacki.

Autor i u urednik: Slobodan Savić

broj komentara 0 pošalji komentar