Džimijeva dvorana

Arhetipski film Kena Louča: human, strastven, pun empatije i životne radosti. To je svojevrsni tematski nastavak njegovog filma "Vetar koji njiše ječam" (2006), za koji je dobio Zlatnu palmu, a bavi se sličnim temama individualnih sloboda, ugnjetavanja od strane institucija i snage kolektiva, uz dodatak nežnog romantizma koji oplemenjuje film, ali ne umanjuje težinu priče.

Naslovni lik, irski komunista i aktivista Džejms Gralton bio je prvi Irac deportovan iz sopstvene zemlje. Deset godina nakon građanskog rata, Džejms, odnosno Džimi se vraća kući nakon izgnanstva u Njujorku. Na nagovor lokalne omladine otvara dvoranu - omladinski centar besplatan za sve.

U centru se održavaju žurke, časovi umetnosti, diskusije o književnosti, čitanja poezije i političke debate. Dvorana izvlači ono najbolje iz lokalne zajednice pružajući ljudima zabavu i obrazovanje u vremenu velike nezaposlenosti.

Problem je u tome što je Džimijeva dvorana trn u oku predstavnicima katoličke crkve koji se plaše da on podriva njihov uticaj i autoritet. Smeta im njegova levičarska politika, to što je bio u Americi odakle je doneo džez, to što misli svojom glavom i uči druge da rade isto...

Kritičari su ovaj film nazvali jednim od najveselijih i najoptimističnijih filmova u Loučovoj filmografiji.

U glavnim ulogama: Beri Vord, Fransis Megi, Ailin Henri...
Režija: Ken Louč

broj komentara 1 pošalji komentar
(utorak, 15. mar 2016, 14:16) - zeks [neregistrovani]

Odlican reditelj

Uglavnom dobri filmovi