Izlazak iz samoizolacije, ovo je moje iskustvo

Za mnoge od nas vraćanje normalnom životu posle nekoliko nedelja samoizolacije ili karantina mogao bi da bude veći šok nego uvođenje tih ograničenja. Dimitrije Vojnov nudi svoja iskustva iz sličnih situacija.

Svaki Srbin je ovih dana epidemiolog, pre svega zato što nema fudbala i ne može da bude selektor. Ali mali broj Srba može da se pohvali bogatim iskustvima u izolaciji, naravno ako ne računamo više zidova sankcija međunarodne zajednice tokom devedesetih.

Sticajem nesrećnih okolnosti, u nekoliko navrata sam se nalazio u dužim periodima vezanosti za kuću. Najduži period koji sam proveo bez ijednog izlaska iz kuće bio je šest meseci.

Razlog za ovako drastične mere bio je zdravstvene prirode, tako da odmah mogu da kažem kako ovako duga izolacija nije bila plod moje vrhunske discipline ili volje. Naprosto, izlazak napolje je bio nemoguć.

Imao sam sličnih doživljaja i pre i posle toga, mada nijedan duži od tri meseca.

Najzanimljiviji fenomen svakako je dan kada se posle dužeg vremena prvi put izađe iz kuće.

Zapazio sam, naravno samo u vlastitom iskustvu, dozu neverovatnog optimizma koja nastupi kada se izađe iz duge izolacije.

Radovanje sitnicama 

Razvija se osećaj uživanja u malim stvarima, divljenje nekim pojavama i aktivnostima koje ste nekada prihvatali zdravo za gotovo, kao nešto što nema neku vrednost i apsolutno vam pripada.

Naravno, ovakve opservacije zvuče dosta melodramatično i gnjecavo kada se opisuju, ali veoma su masovne čak i posle nekih situacija koje nisu ovako ekstremne.

Recimo, znam ljude koji i dan-danas osete radost kada vide da ljudi sipaju gorivo na benzinskoj pumpi i kada u samoposluzi ima mleka, jer imaju snažna sećanja na period kada je bilo drugačije.

Taj osećaj da više cenite neke svakodnevne stvari opstaće na duže staze, i potpuno je očekivano da neke detalje možda i zauvek sačuvate kao uspomenu na ovaj period izolacije.

Individualna stvar koju sam zapazio posle izlaska iz izolacije u ranijim slučajevima jeste doza neosnovanog optimizma koji bi me svaki put obuzeo.

Ruku na srce, ja sam inače optimista po prirodi, ali sam isto tako obazriv u životnim procenama.

Optimizam je sasvim u redu 

Međutim, svaki put, čak i u okolnostima kada sam znao da će me zapljusnuti takav talas neutemeljenog optimizma, obično sam popuštao pred njim.

Neutemeljenost je proisticala pre svega iz promenjenog odnosa prema svetu. Napor koji sam ostavljao iza sebe zaista je otvarao jedan drugačiji pogled na okolnosti.

Problem je u tome što ostatak sveta nije bio izolovan pa su oni na stvari gledali isto kao i inače. To me je povremeno dovodilo do nekih nepromišljenih poteza ili stvaralo prevelika očekivanja koja ništa nije moglo da ispuni.

U zavisnosti od toga kako podnosite ovu vrstu izneverenih očekivanja ili propalih napora, možete sagledati i potencijalne posledice ovakvih događaja. Ali, ako vam se to i desi, ne postoji nijedno upozorenje koje vas u takvom srljanju može sprečiti.

Sada je ceo svet praktično u izolaciji. Dakle, ovoga puta neće se pojedinac suočavati sa novom slikom sveta koja je okolini nepoznata.

Ta osvežena slika sveta biće kolektivna, mada je naravno verovatno neće svako percipirati na isti način.

Utičemo više nego što to mislimo 

No, svakako da će ta kolektivna pomisao da je svet ipak drugačiji nego što je bio možda ovoga puta dovesti i do toga da se sinhronizovanim naporom premaše očekivanja.

Iza sebe ćemo imati osećaj da smo prevazišli veliku pretnju i iza sebe ostavili jednu veliku borbu, ona će nas ohrabriti da se uhvatimo ukoštac sa novim izazovima kojih će biti, ali i da povećamo ambicije na nekim drugim poljima.

Ako se ispostavi da se ljudi masovno osećaju tako, onda će jedni drugima možda pružati više prilika ili barem podršku.

Isto tako važno je što ćemo ovog puta imati osećaj da smo lično doprineli tom dobrom ishodu.

Na niz procesa u životu, naročito na one koji se tiču međunarodne politike ili ekonomije, maltene uopšte ne možemo da utičemo.

Na neke druge možemo da utičemo, ali nam se stvara utisak kao da smo nemoćni. Uostalom, u međunarodnoj politici imamo čestu pojavu da velike sile koje su ponekad svesne da su "mali" nešto izborili sami, stvore lažni utisak kroz nekakve procese da toga ne bi bilo bez njih, kao što postoje i vrlo retki obrnuti slučajevi.

Ne očekujte kolo posle svega  

Ovde neće biti dileme – svako je svojom ličnom disciplinom u samoizolaciji ili solidarnošću u pomoći ugroženima, ili i jednim i drugim, pomogao da se ta bitka dobije. I to će biti pobeda koju niko neće moći da nam oduzme. To će svakako biti jedan lep i nesvakidašnji događaj.

Stoga ovu krizu treba već sada posmatrati i kao priliku da se uhvatimo ukoštac sa nečim gde doprinos svakoga od nas može zaista biti značajan. To ne znači da će kraj svega ovoga biti obeležen veseljem jer će iza pandemije ostati brojne ljudske žrtve, to je već sada jasno, ali će isto tako još veći broj ljudi biti spasen.

Da li će možda Srbi kada skinu zaštitne skafandere i navuku trenerke, baš po povratku na klupu fudbalske reprezentacije kao selektori, napraviti nešto bolje nego obično?

Videćemo, to je samo jedna od mogućnosti. Svakako najmanje utemeljena.