Ciklus filmova Fransoa Trifoa na RTS 2

Filmovi: "400 udaraca", "Pucajte u pijanistu", "Žil i Džim", "Nežna koža", "Ukradeni poljupci", "Zajednička postelja i sto", "Dve Engleskinje i kontinent", "Lepotica poput mene", "Ljubav u bekstvu", "Poslednji metro", "Žena iz susedstva", "Preživeti nedelju" - podsetiće nas zbog čega je ime jednog od osnivača francuskog novog talasa upisano zlatnim slovima u istoriju kinematografije.

Stvaralaštvo Fransoa Trifoa, reditelja koji nije snimao, već živeo filmove, obeležili su opsednutost detinjstvom, ženama i sopstvenom prošlošću.

Veliki broj njegovih likova inspirisan je sopstvenim životnim putem. Uz to, Trifo je pripadao generaciji francuskih reditelja kojima je film bio sredstvo za lično izražavanje. Filmove je snimao da bi ostvario snove iz mladosti, kako bi i njemu i drugima bilo bolje.

Karijeru je započeo kao filmski kritičar kultnog časopisa "Filmske sveske" (uveo ga je Andre Bazen - osnivač časopisa, teoretičar filma, utemeljivač "novog talasa", Trifoov duhovni otac) , da bi sopstveni izbor kritika i eseja objavio u knjizi "Filmovi mog života". Beskompromisnim stavom i njegovim netaktičnim predstavljanjem, privukao je pažnju javnosti. Prvi je ukazao da Hičkokovi filmovi, osim zabavljačke imaju i umetničku vrednost, originalnost i sadržajnost. Koristio je tehnike koje su došle sa Novim talasom - manipulaciju percepcijom posmatrača, montažne skokove, snimanje kamerom iz ruke. Svojim delima gledaocima je slao jasnu poruku, da na velikom platnu gledaju film, a ne stvarnost.

Zahvaljujući novcu koji mu je obezbedio tast, 1959. godine snimio je debitantski film 400 udaraca, dobio nagradu za najbolju režiju i osvojio Kanski festival (imao je i nominaciju za Oskara). Taj film je na velika vrata uveo "novi talas" kao novi filmski pokret mladih sineasta.

Podatak da je glavni junak rediteljevog autobiografskog osvrta na period adolescencije - mladi Antoan Duanel, zapravo Trifoov alter-ego nagovestio je isprepletanost sopstvenog života i umetnosti koju je stvarao. Od tog trenutka, Žan-Pjer Leo, glumac koji je otelotvorio rediteljev alter-ego u filmu 400 udaraca, postaje važna figura u njegovoj karijeri. Nastavio je da igra lik Antoana Duanela, u trilogiji filmova o sentimentalnom vaspitanju Ukradeni poljupci (1968), Zajednička postelja i sto (1970), Ljubav u bekstvu (1979).

Njihovu saradnju Trifo je najbolje opisao izjavom: "Izmišljeni junak Antoan Duanel je mešavina dva stvarna čoveka - Fransoa Trifoa i Žan-Pjer Lea". Već na sledećem filmu Pucajte u pijanistu (1960) sa Šarlom Aznavurom, spoju film noara i muzičke drame sa elementima slepstik komedije, kultni reditelj je okupio ekipu stalnih saradnika koji su ga pratili na setovima tokom čitave karijere. Pratile su ga i svilene ženske čarape, ogledala, Balzak, traganje za apsolutnim, odrastanje, detinjstvo, muško-ženski odnosi, Amerika, veština življenja, kult smrti. Ljubav prema knjigama, francuski reditelj je možda najbolje reflektovao u ekranizaciji vanvremenskog dela Reja Bredberija Farenhajt 451 (1966).

Nažalost, prema rečima Nikole Popevića, urednika Redakcije filmskog i stranog serijskog programa, taj značajan film iz Trifoovog opusa nije se našao u okviru ciklusa na RTS-u, jer nije bilo moguće realizovati ugovor sa nosiocem licencnih prava.

Kao konstantan motiv u filmovima kultnog autora ističe se "ljubavni trougao", posebno razrađen u melodramama Žil i Džim (1961), Nežna koža (1964), Dve Engleskinje i kontinent (1971). Trifo je igrao u nekoliko svojih filmova (Zelena soba, Divlje dete i Američka noć) , ali nikada nije bio ozbiljno shvaćen kao glumac. Njegovim idealnim dvojnikom smatrao se Šarl Dener. Fransoa Trifo je govorio: "Film sutrašnjice će ličiti na osobu koja ga je napravila, a broj gledalaca biće proporcionalan broju prijatelja koji reditelj ima". Na gledaocima je da zaključe da li je veliki sineasta bio u pravu ili ne.