Vidoviti Kremanac najpre je predvideo da će "ognjena kola" povezivati Užice i Sarajevo, pa da će potom pruga biti uklonjena i da će je zameniti "nekaldrmisani drum na kome će se sijati crni kamen koji neće imati ni početka ni kraja".

I konačno, treće proročanstvo je glasilo: "...Proći će podosta godina, pa će se ljudi jopet sjetiti gvozdenog puta pa će ga ispotekare obnoviti. Samo njime neće putovati putnici radi potrebe i puta, već ljudi od zabave i serbez odmorišta i uživancije".

Tako se i zbilo. Septembra 2003. godine voz je krenuo. Oživela je Mokra Gora.

Priča o Šarganskoj osmici počinje još 1906. godine kada je Austrougarska izgradila prugu do Vardišta, graničnog mesta sa Srbijom. Povezivanje Užica sa Vardištem bila je važna strateška veza Srbije sa morem, što je odgovaralo i crno-žutoj monarhiji zbog odnosa sa Turskom. Godine 1916, Austrougarska carevina izgradila je prvih 9 kilometara pruge uskog koloseka od 760 mm. U Mokru Goru tada stiže oko 2.000 ruskih i italijanskih zarobljenika koji su otpočeli gradnju pruge preko Šargana.

Graditelji kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića završili su je od 1921. do 1925. godine i maestralno savladali visinsku razliku između Mokre Gore i stanice Šargan-Vitasi od oko 300 metara. Izgradi se tako pruga Užice–Vardište i Beograd se konačno spoji sa Sarajevom i Dubrovnikom. Prvi voz, 1925. godine, svečano krenu serpentinskom trasom kroz Šargan u obliku broja osam.

I tako sve do 1974. godine kada je bila poslednja vožnja popularnog "Ćire". Posle tri decenije zaborava, 2003. godine, baš kako je prorokovao Tarabić, ponovo je krenuo voz obnovljenom Šarganskom prugom.

Taj "gvozdeni put" udahnuo je novi život Mokroj Gori. Otvoriše se nova radna mesta, živnulo je naselje, okolni zaseoci, ostadoše ljudi na svojim ognjištima. Dolaze turisti iz celoga sveta, ljubitelji prirode, zaljubljenici čuvenih parnjača i pruga uzanog koloseka, stižu čak i članovi "Društva posmatrača vozova".

Mokra Gora je smeštena u dolini tri planine Zlatibora, Tare i Šargana, bogata je šumama i vodama. Otuda joj i ime. Najpoznatiji je lekoviti izvor "Bela voda", u narodu poznat kao "očna voda".

Autor emisije Dragana Vasiljević, snimatelj Aleksandar Luković, montažer Milica Živojinović, fotografije Milorad Konrad.