ponedeljak, 07. sep 2015, 20:00
Vek sećanja i zaborava: Otadžbina ‐ majka i maćeha
"Srbijo majko, Pokušah da naslikam, Lice tvoje i dušu tvoju, I zaneh se u krilu tvom, Opjanjen ljubavlju, Zasenjen ljepotom tvojom" zapisao je Mihajlo Milovanović u Katalogu za izložbu slika u velikoj sali Umetničkog paviljona Cvijeta Zuzorić u kojoj je izlagao 1938. ciklus slika "Srbija u ratu i miru".
Dao je za života Mihajlo Milovanović svojoj zemlji dosta, ratovao za nju, stvarao za nju, a jedan je od mnogih koje je narod zaboravio, a zaborav je najgora kletva.
Bio je jedan od osnivača Udruženja likovnih umetnika u Beogradu i Udruženja Užičana. Kruna njegove karijere bila je zložba održana aprila 1938. u Beogradu. Hroničari su zabeležili da je ta postavka u paviljonu "Cvijeta Zuzorić" u Beogradu bila najposećenija u dotadašnjoj istoriji te kuće.
U maju izložba se seli u Novi Sad, gde takođe doživljava uspeh, ali miran period života, za Mihakla Milovanovića završava se početkom Drugog svetskog rata. Tragično je završio, kao izdajnik i narodni neprijatelj, 28. novembra 1941. godine. To je bio poslednji dan vlasti Užičke republike, kada je na desetine građana streljano u predgrađu Krčagovo.
U Gradskoj galeriji Užice 2001. godine priređena je izložba posvećena Mihajlu Milovanoviću, a 1998. izdat je i njegov jedini roman "Lendina vodenica". Tek 2007. na zahtev užičkog publiciste Đorđa Pilčevića, koji je i autor obimne monografije o Milovanoviću, Okružni sud Užice doneo je odluku o njegovoj rehabilitaciji.
Nije voleo rat. Voleo je svoju otadžbinu. Nije verovao u oružje. Verovao je u pravdu, zakone i umetnost. Zato njegove muze nisu ćutale ni dok su topovi grmeli. Pamtiće se i to da je njegovo ime i stvaralaštvo uspelo da odoli silnim naporima jednog vremena prošlog, da se sve što je stvorio potisne u zaborav.
Autor i urednik: Milica Barjaktarević
Snimatelj: Tomislav Ivanović
Montažer: Mirjana Mitrović
komentari