Pismo iz Mostara

Dragi Branko,još jedna divna reportaža iz Vašeg oka, pera, kamere i srca.O Neretvi je nemoguće sve reći u nekoliko minuta, a Vi ste to stvarno uspjeli.Znamo mi da je nebo plavo, svjetlost bijela, trava zelena, a Neretva kosmička ljepota, ali treba to na ovaj način ispričati po tko zna koliko puta ne samo onima koji ju nisu vidjeli nego i nama koji ju svaki dan gledamo.Kad god prelazim njene mostove u Mostaru, iz poštovanja prema njenoj ljepoti zastanem, ma koliko mi se žurilo,i pomislim:"Bože moj, da sam sad,primjerice, u Australiji i da vidim ovakvu rijeku, rekla bih da ništa ljepše nisam vidjela, a pošto je ona tu, naša, svakodnevna,gotovo da to ljudi i ne vide i iz dana u dan prelaze te iste mostove, ali od briga i žurbe zaborave uživati u tom Božjem poklonu nama sitnim ljudima." Vi ste daleko od nje, a niste je ovom emisijom približili oku i srcu samo drugih, nego ste i nama, koji ,evo, dišemo i "tečemo" skupa s njom, širom otvorili oči i uzburkali emocije.Rađali ste priču, putovali kroz vrijeme,budili nam savjest, opominjali i istinom nas častili, ali Neretva teče kako teče, a mi stojimo kako stojimo i nepomični
starimo...
Moja želja:Da Mostar jednog dana dobije šetalište uz svoju obalu i da se Mostarci i ona izbliza gledaju. Pozdrav od Marije.